Volim da trčim. Volim da se dobro osećam. Osećam se snažno i zdravo. Osećam se psihički jako kada trčim. Raspored mi je postao zgusnut, tako da ne stižem da trčim. Ne stižem ni da mislim. Ali sve stignem da uradim. No, to me je potaklo na razmišljanje da odgovorim na pitanje "zašto trčim". Da odgovorim sebi, a i svim ostalima.
Sreća, sreća, radost
Trčanje je najjednostavniji oblik (barem meni) anti-stres terapije. Imaš problem- trčiš. Imaš dilemu- trčiš. Imaš kreativnu blokadu-trčiš. Osećam se kao da mi ie neko stavio ružičaste naočare kad istrčim par kilometara. Onaj osećaj ljubavi prema svemu kao posle par čašica, samo mnogo zdravije i dugotrajnije. Yeeeeeeeey!
O ne, opet ja.
Ako trčiš možeš i da bežiš.Ali koliko god pokušavala da pobegnem od sebe ili od svojih problema još uvek nisam dovoljno brza, tako da uvek moram da se suočim sa istima. I uvek nađem rešenje. Trčanje mi dođe kao meditacija kad trčim sama.
Vreme za druženje
Trčanje nas menja, to je vrlo očigledno. No, ono na šta većina ne računa je da menja i naš način druženja. Trkači vole da pričaju o određenim stvarima koje ne-trkače najčešće uopšte ne interesuju (čak ni pokušavaju da nas podnesu). Zato volim poseban način druženja sa svojim novim drugarima dok trčimo. To je kao vreme koje provodimo na kafi, češće i duže, samo mnogo zdravije i učinkovitije. Naravno često pričamo o hrani i opremi, ali i to zavisi od dana i društva. A ja BAŠ volim to opušteno ćeretanje u trku. Najlepše od svega je što onda svoje ne-trkačke prijatelje ne davim sa pejsom sa poslednje trke ili treninga, pretrčanim dužinama, pričama o novoj opremi koju imam ili želim i sličnim temama.
Hrana, hrana, hraaaanaaa
Kada sam počinjala da trčim govorila sam kako treniram da bih mogla da jedem. Pored toga što mi iz drugih razloga bitno da odem na trening i dalje mi ideja da mogu da jedem šta god hoću greje srce. OK, zdravlje na prvom mestu, ali ima nešto lepo u maštanju o sledećem obroku dok trčiš taj 13. (14., 15 16..) km.
Znam da mogu mnoooogo više nego što mislim
Uvek postoji neki mali crv koji nam govori da nešto ne možemo. Kad počneš da trčiš prva stvar koju uradiš je da dokažeš tom crvu da možeš. I još. I duže. I brže. Uvek si pobednik u toj borbi. Čak i kada je "loš" dan. Jer svaki dan kada ustaneš, obuješ patike i potrčiš je bolji od dana kada sediš i razmišljaš šta ćeš. Da se razumemo, imam i ja dane kada mozgam, ali nekada se mozganje reši samo od sebe posle par kilometara. Samo je bitno verovati u sebe i krenuti.
*********************************************************************************
Juče sam najzad uspela da nađem "rupu" u rasporedu (sat i petnaest minuta, tačnije) i otišla da trčim. Epilog je bio: Volim! Volim! Volim!
Patike na noge. Osmeh na lice. I u pohod na kilometre.
Нема коментара:
Постави коментар