Странице

петак, 11. март 2016.

Šta sam naučila trčeći - zasad

Juče je bila godišnjica mog novog života i možda bih sad smela da kažem za sebe da sam trkač-ica.
Yeeeeeeey!
No, kao da je juče bilo sećam se nekih davnih prošlih života kada sam pokušavala, a ponekad i uspevala da trčim. Sve je naravno počinjalo sa idejom da treba da smršam. Uvek je to negde ispod. Mučila sam sebe da ustajem rano ujutru da bih išla na trčanje. Naravno svaki dan. A po mogućstvu i uveče, jer dva puta je bolje nego jednom. Naravno ne sećam se ni koliko sam tada trčala, ni dužinski, ni vremenski, ali svaki put bih posle par meseci odustajala. Najveći neprijatelj mi je bila kiša, jer "po kiši se ne trči"- kako samo nisam imala pojma.

Posle odustajanja, jer ne mogu da izdržim takav tempo, uvek je usledilo samoprekorevanje i ono većini poznato "Eto vidiš da ne možeš. Sedi lepo tu i ćuti. Ti da trčiš!? Hahahhahahaaaa...." I tako bi vreme bi prolazilo, kada se malo smire strasti probala bih opet. Na isti način. I naravno opet ne bih uspela.

Dakle još uvek ništa nisam naučila...

 A onda par života kasnije, reših da se pokrenem posle drugog porođaja i da nađem vreme samo za sebe. E tu je došlo trčanje. Krenula sam naivno, samo malo da se pokrenem. Stigla do prvog polumaratona, a par meseci kasnije i drugog. No, ne bih ni ovog puta uspela da nisam potpuno promenila način. Prva stvar koju sam drugačije uradila i koja je najodgovornija za sve što sam naučila je što nisam bila sam svoj majstor, tj. trener. Priključila sam se klubu. Rekreativni klub za trčanje, sa trenerima i sve ostalo što treba. Nekome to odgovara, a neko je više solo igrač. Oba načina su podjednako ispravna. No, ono što ovog puta JESAM naučila je:

Telu je potreban odmor posle treninga

Možda najbolja i najvažnija lekcija koju sam naučila. Tri puta nedeljno je sasvim dovoljno da se čovek razmrda, pokrene, stekne kondiciju, održi kondiciju i spremi za trku. Ne bitno da li je prva ili deseta. Verujem da se sa povećavanjem dužina (preko 20km) povećavaju i brojevi treninga, ali je jako bitno da se telo odmori posle treninga. Ponoviću to. Jako je bitno da se telo odmori između treninga. Inače dolazi do celokupnog zamora organizma, nešto što sam nebrojeno puta do sad osetila. Taj jedan dan pauze odmori čoveka i psihički i fizički. Dan kada odmaram se najčešće završi tako što jedva čekam sutradan da bih išla na trening. Nije ni strašno ako se jedan trening preskoči. Nekad je nemoguće uskladiti raspored, a nekad i nogama treba duži odmor. Pomeranje treninga je skroz ok. Ja sam bila užasno naporna sama sebi sa striktnim rasporedima i "moraš ovo, moraš ono" pristupom. Ako ti nije zabavno, nešto ne radiš kako treba.

Ako je zima nije lav

Trčanje po zimi i po hladnom mi je izgledalo kao naučna-fantastika. Pa i još nestvarnije. A ustvari mnogo je prijatnije nego kad upeče zvezda pa ne znaš da li trčiš zbog treninga ili bežiš od vrućine. Bitno je obući se adekvatno i dobro se zagrejati, ali nije sad stvar u tome. Kao što već napisah, ja nisam trčala po kiši. Jednostavno nisam. Naravno kao što to uvek biva, sad me je kiša čekala u zasedi.  Drugi trening je bio po pljusku. Da, po pljusku. I BILO JE SJAJNO! Potpuno sam se zaljubila u trčanje po kiši. OK, ne bih svaki dan trčala tako, ali je drugačije, osvežavajuće (u svakom mogućem smislu), pomalo nadrealno. Sad sam probala i trčanje po snegu, (to je tek kategorija za sebe) i moram da priznam da je i to izvodljivo. Podseca na trail, samo malo klizavije i hladnije. Suština je da se usudimo i potrčimo. Vremenske prilike i neprilike ne bi trebale da utiču (mnogo) na naše treninge. A ako neko baš ne želi da uživa u zimskim (ili jesenjim) čarolijama, tu je uvek treadmill. Dakle, nema izgovora.

Svi treba da znaju šta drugarstvo znači

Trkači su srećni ljudi. A srećni ljudi vole da se druže, vole da šire dobro raspoloženje i čine druge ljude srećnijim.  Sto ljudi sto ćudi, ali ja sam došla do zaključka da ja sada najviše uživam u dugačkim treninzima i u opuštenom ćeretanju sa mojim trkajućim sapatnicima, drugarima (my running buddies). OK, ima dana kada se rade intervali i kada nema mesta blebetanju, kada se borim sama protiv sebe. Dani kada pokušavam da ne odustanem, i kada se uspevam da se nateram da napravim još jedan korak. Ali i to prođe i posle se osećam kao da sam osvojila glavnu nagradu. A to zadovoljstvo, ta sreća je ne opisiva.
Kada trčim sama imam dva moda. Ranije korišćen, sada malo zaboravljen Bitch mode ("osećam se podlo i mrzim ovaj svet") i ovaj novi Happy mode, iliti Friendly Runner Mode. Nekad je teško i zamorno trčati sam, nekad jednostavno nije dan i zato se ja osmehnem svakom trkaču koga sretnem duž puta, jer samo jedan prijateljski osmeh nekog nepoznatog trkača koji nailazi u susret može da bude neočekivana podrška i vetar u leđa. Samo jedan osmeh je dovoljan, a trkači imaju sve osmehe ovog sveta. OK, može i da pomisli da sam neki psycho ili sl. naročito ako je u Bitch modu, ali to već nema veze sa mnom.

"Exercise gives you endorphins. Endorphins make you happy. Happy people just don't shoot their husbands, they just don't."


Nema odmora dok traje obnova

Zvuči strašnije nego što bi trebalo, ali mislim isključivo na to da nema skraćivanja treninga. Nema "ne mogu". Uvek mogu više, jače, brže, bolje i još. Nema izgovora da se ne istrči poslednji interval. Nema izgovora da se skrati dužina. Nema izgovora da se skrati vreme. Uvek može više i svaki put kad malo pobedim sebe bliža sam svom maximumu. Ali uvek, uvek, uvek se oduševim koliko mogu. Da se razumemo ovde nije priča o odustajanju, usporavanju, preskakanju i odmaranju iz zdravstvenih razloga. Nekad jednostavno nije dan, ali najčešće je u pitanju samo naš


Ne postoji kraj


Najbitnije od svega, ti si najbolji primer tvojoj deci. Enough said.

Нема коментара:

Постави коментар